Kako bi izgledao rat SAD-a s Iranom? Invazija, regionalni rat ili precizni udar – jedna opcija je najvjerojatnija

Ipak, kako piše Foreign Policy, najizgledniji scenarij nije američka kopnena invazija niti totalni regionalni rat, već ograničeni, precizno kalibrirani udar s ciljem promjene pregovaračke dinamike.

Autori analize, Araz Reisinezhad, gostujući suradnik Bliskoistočnog centra na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, i Arsham Reisinezhad, predavač ekonomije na Sveučilištu u Essexu, ocjenjuju da je riječ o "militarizaciji diplomacije“, a ne o njezinu slomu.

Prema njihovim riječima, u pozadini rastućih vojnih napetosti paralelno teku i diskretni pregovori u Omanu, gdje američki i iranski predstavnici ispituju međusobne crvene linije. "Diplomacija i vojni pritisak često se odvijaju paralelno, a ne uzastopno“, navode autori za Foreign Policy.

Iran slabiji nego ranije?

U Washingtonu se, kako piše Foreign Policy, procjenjuje da je Iran danas slabiji nego u prethodnom desetljeću. Arhitektura regionalnog odvraćanja, poznata kao "Osovina otpora“, ozbiljno je narušena: Hezbolah je pod pritiskom, Hamas je vojno oslabljen, režim Bašara al-Asada u Siriji je pao, a tijekom prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata s Izraelom pokazale su se ranjivosti iranskog zračnog prostora.

Iako Iran i dalje raspolaže značajnim raketnim i dron kapacitetima – a dio projektila čak je probio izraelski sustav "Željezna kupola“ – vjerodostojnost njegove moći odvraćanja je oslabljena. Upravo ta percepcija potaknula je raspravu u Washingtonu.

Jedan tabor smatra da je ovo trenutak za maksimalan pritisak, uključujući ustupke u vezi s nuklearnim programom, raketama i regionalnim saveznicima Teherana. Neki zagovaraju čak i promjenu režima. Drugi, međutim, ističu da predsjednik Donald Trump dosljedno odbacuje "beskonačne ratove“ te da bi sporazum postignut pod pritiskom omogućio Washingtonu da ostvari političku pobjedu bez novog velikog rata.

"Mir kroz snagu“

Kako piše Foreign Policy, Trump se nalazi u dilemi. Njegova retorika o potpori iranskim prosvjednicima i delegitimizaciji režima podigla je očekivanja, ali bi totalni rat potkopao njegov politički imidž. Zato se kao strategija nameće koncept "mir kroz snagu“ – ograničena, odlučna akcija koja bi demonstrirala nadmoć, ali bez dugotrajnog sukoba.

U tom okviru američki kreatori politike razmatraju ograničeni udar, a ne invaziju. Takva operacija mogla bi biti usmjerena na vrh iranskog sustava: vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, visoke vojne i političke dužnosnike, pojedine nuklearne objekte, raketnu infrastrukturu i zapovjedne centre.

Cilj ne bi bio potpuno uništenje iranskih kapaciteta, već demonstracija „dominacije u eskalaciji“ – poruka da SAD može pogoditi srce sustava i kontrolirati daljnji tijek sukoba.

Autori podsjećaju da je američka operacija u Venezueli, kada je uhićen predsjednik Nicolás Maduro, probila dugogodišnji tabu o izravnom ciljanju suverenih čelnika. U iranskom slučaju redoslijed bi mogao biti obrnut: prvo javni pregovori, potom udar, pa novi pregovori s nasljednicima.

Zašto invazija nije realna?

Prema ocjeni Foreign Policyja, kopnena invazija Irana bila bi strateški iracionalna. Troškovi bi bili golemi, posljedice nepredvidive, a potpora javnosti neizvjesna.

"SAD-u ne nedostaje kapaciteta, već političkog opravdanja“, navodi se u analizi.

Unatoč široko rasprostranjenoj potpori Sjedinjenih Država sprječavanju Irana da izgradi nuklearno oružje, ozbiljni promatrači gotovo nikada ne bi predložili ovu opciju.

Sposobnost Irana da se obrani od američke invazije počinje njegovom nevjerojatnom geografijom. Kako je objasnio Stratfor, privatna obavještajna kompanija, "Iran je tvrđava“.

"Okružen s tri strane planinama, a s četvrte morem, s pustinjom u središtu, Iran je izuzetno teško osvojiti“, navedeno je u izvješću.

Iran posjeduje oružje koje bi eventualnu invaziju s mora učinilo posebno teškom, ali ni kopnene opcije za SAD nisu osobito dobre, ranije je pisao The National Interest.

Osim toga, kako navodi Foreign Policy, rat bi odvratio resurse od ključnog suparništva s Kinom. Dugotrajan sukob na Bliskom istoku podigao bi cijene energije, opteretio savezništva i smanjio sposobnost Washingtona da projicira moć u indo-pacifičkoj regiji.

Rizik pogrešne procjene

Ipak, najveća nepoznanica ostaje reakcija Teherana. Iran bi mogao odgovoriti simboličnom, ograničenom odmazdom – preko regionalnih saveznika ili preciznim raketnim napadima – kako bi sačuvao vjerodostojnost bez ulaska u totalni rat. No mogao bi i procijeniti da suzdržanost samo potiče dodatni pritisak, pa proširiti sukob napadima na američke ciljeve diljem regije ili ubrzavanjem nuklearnih aktivnosti.

Kako upozorava Rosemary Kelanic, analitičarka čiji je komentar objavio The Hill, Iran ima oko 40.000 američkih vojnika u dosegu u regiji i niz opcija za odmazdu – od baza u Iraku i Siriji do kompleksa Al-Udeid u Kataru.

Povijest, podsjeća ona, pokazuje da slabije države ne moraju pobijediti – dovoljno je da ne izgube i da izdrže dulje od protivnika. Iran možda ne može ugroziti američki teritorij, ali za Teheran je sukob pitanje opstanka režima.

Upravo tu leži opasnost.

"Pregovaranje kroz silu inherentno je nestabilno“, navode autori u Foreign Policyju. Ograničeni udar mogao bi biti uvod u nove pregovore – ali i iskra koja bi pokrenula lanac događaja izvan kontrole.